Po vjeri i krštenju svi pripadamo Božjem narodu, a samim time svi smo ubrojeni u “opće svećenstvo”, dionici smo Kristova svećeništva. Kao vjernici poslani smo naviještati Krista raspetoga, njegovo Evanđelje kud god koračamo u životu.
Osim općeg svećeništva svih vjernika u Crkvi koja se postiže krštenjem, postoji i posebna služba, posebno svećeništvo koje nazivamo “ministerijalno svećeništvo” (naziv “ministerijalni” dolazi od latinske riječi koja znači “služenje”, “služba”). Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom Svetoga reda. Ovaj sakrament svetog reda ustanovio je Isus na posljednjoj večeri kad je nakon blagoslova kruha i vina rekao svojim učenicima: “Ovo činite meni na spomen” (Kor 11,24).
U Svetome pismu ima još nekih dijelova koji nam govore o ustanovi svećeništva: «kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom» (Iv 17,18-19). Zatim kada Isus zove apostole da mu se pridruže (usp. Mk 3,13-19), kada ih poučava i šalje da propovijedaju (Lk 9,1-6), kada im predaje moć opraštati grijehe (usp. Iv 20,22-23), kada im povjerava opće poslanje (usp. Mt 28,18-20); sve do najposebnije prigode, kada im naredi slaviti Euharistiju: «ovo činite meni na spomen» (Kor 11,24).
Svećenički red jest sakrament po kojemu se osobe posvećuju za predvodnike i učitelje Kristove zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Ovaj sakrament primaju biskupi, svećenici i đakoni. Kolegij (zbor) biskupa, na čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera (svećenika), kojega predvodi biskup u biskupiji, vidljivo označuju Isusa Krista kao jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Kristov Duh.
Đakoni, svećenici i biskupi su skupa nosioci ministerijalnoga svećeništva. Jedan je dakle red, a tri su stupnja u kojima se to svećeništvo očituje:
ĐAKON se sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima u “službi riječi”, u “službi oltara” i “službi ljubavi”.
On svečano naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije, dijeli pričest, predvodi molitvena slavlja, krsti, vjenčava i blagoslivlje mladence, nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u “bratskom služenju” u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost u zajednici). Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
SVEĆENIK (prezbiter, “starješina”) sakramentom Svetog reda se posvećuje da bi predvodio Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da bi “predsjedao” slavljenju bogoslužja, osobito slavljenju euharistije. On snagom svoga reda podjeljuje sve sakramente osim sakramenta svetog reda i potvrde (no, ima slučajeva kad podjeljuje i potvrdu: kod krštenja odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s popudbinom, kod svečane potvrde kao supotvrditelj s biskupom ili kada mu za to biskup dadne posebno ovlaštenje). Svećeniku na poseban način pripada dijeliti sakrament pomirenja (ispovijed) i bolesničko pomazanje te predvoditi euharistijsku žrtvu (Misu). Red prezbiterata (svećeništva) podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
BISKUP posvećenjem prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima), usred Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist, jedini Pastir Crkve u punom smislu, povjerio da kao nasljednici Apostola predvode Crkvu: u propovijedanju evanđelja, u posvećivanju Božjega naroda predvođenjem bogoslužja te u upravljanju Crkvom.
Važni naglasci sakramenta Svetog reda
Da bi ostvario svoju slavu i spasenje ljudi u suradnji s ljudima, Bog neke od vječnosti izabire i upućuje u određeni stalež. U namjeri da surađuju s Njim kao (po)služitelji, neke izabire i upućuje u svećenički stalež, u koji će biti postavljeni ređenjem. Bog tako očituje svoju volju u vremenu da izabranik može na nju svjesno i slobodno odgovoriti. Iz toga proizlazi da poziv na svećeništvo sadrži dvoje: božansku volju koja izabire i usmjeruje, i spoznaju izabranika da ga Bog zove na tu službu. Božji poziv je nenadomjestiv preduvjet svakoga duhovnog poziva. Drugi element po kojemu Bog očituje svoju volju pozvanome i po kojem treba prosuditi svoj poziv jest prikladnost, tj. zbir osobnih, naravnih i nadnaravnih darova što ih božanska Providnost u vidu svećeničke službe daje onome koga izabire. Ti darovi su fizičko i psihičko zdravlje, intelektualne sposobnosti, ljudske kreposti i moralne vrline. Posebni preduvjeti kojima se Bog služi da pokaže kako je nekoga izabrao za svećenički poziv jesu razum (inteligencija) i volja pozvanoga.
Budući da je Bog predvidio da ljudi s njim surađuju u djelu spasenja, pa i u ostvarenju božanskih poziva, cijela crkvena zajednica je pozvana da se uključi u djelo zvanja. To znači i biskupija i župa i kršćanaka obitelj, ali i pojedini vjernici. A ta se zadaća ostvaruje po molitvi za duhovna zvanja i po svjedočanstvu kršćanskoga života. Cijela vjernička zajednica je pozvana mliti se za svoje svećenike kako bi bili vjerni i ustrajni u svojoj službi.
Uz zaređene službenike u Crkvi se postavljaju i nezaređeni službenici koje ne obuhvaća sakrament Svetoga reda, koje vjernici vrše snagom svoga krštenja, a to su služba čitača i akolita. Čitač se postavlja za naviještanje čitanja Svetoga pisma, osim Evanđelja. Akolit se postavlja za službu pri oltaru, za pomoć svećeniku i đakonu. On pripravlja oltar i sveto posuđe i vjernicima dijeli euharistiju, uz dozvolu biskupa.
Uz te dvije službe tu su i izvanredni služitelj svete Pričesti i ministrant.