U današnje vrijeme osobno iskustvo ima veliko značenje. Suvremeni čovjek hoće sve sam doživjeti i proživjeti da bi onda iz iskustva mogao steći osobna uvjerenja i stavove. Riječi, govori ili simboli ne zanimaju ga baš previše. I to je jedan od razloga što se u posljednje vrijeme javljaju brojne sekte koje nude brzo rješavanje problema, religiju vezanu uz osjećaj i osobno duhovno iskustvo. Zato neki na temelju toga govore da je Crkva zastarjela sa svim svojim obredima i da bi se trebala mijenjati i izmisliti nešto novo. Crkvena praksa nikako nije niti zastarjela, niti neprihvatljiva. Zadržimo se samo na sakramentima. U koncilskoj konstituciji o liturgiji Sacrosanctum Concilium stoji: “Sakramenti imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje; vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je i riječima i stvarno hrane, jačaju i izražavaju; stoga se i zovu «otajstva vjere». Milost zaista dijele, a njihovo obredno slavlje vjernike i sprema da tu milost plodonosno prime, da Boga pravilno štuju i vrše ljubav. Stoga je od najveće koristi da vjernici razumiju sakramentalne znakove i da vrlo često primaju one sakramente koji su ustanovljeni za održavanje kršćanskog života.” (SC 59) Dakle, prema koncilskim riječima, od iznimne je važnosti da vjernici razumiju sakramentalne znakove, odnosno same sakramente. Ali, isto tako, da bi govorili o sakramentima nužan je preduvjet vjera. Isus Krist je umro za naše spasenje. Sakramenti se mogu razumjeti samo u svjetlu tog otajstva. Za govor o sakramentima nužna je vjera, a ona može biti prirodna (ona do koje čovjek može doći zahvaljujući svjetlu svog razuma), ili objavljena (ona kojoj je na početku Božje govorenje o sebi i o čovjeku).
Po sakramentima Bog iskazuje svoju ljubav čovjeku. Najveća Božja ljubav očitovana je u darivanju vlastitoga Sina Isusa Krista, koga je poslao na svijet da živi, umre i donese spasenje svakom čovjeku. Preko sakramenata Krist je i dalje prisutan u svojoj Crkvi.
Vjerujem da se sjećamo s vjeronauka definicije što su to sakramenti da su to vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti. Sakramenti su vidljivi znakovi, ustanovljeni od Isusa Krista, koji nam daju nevidljivu milost. Da su vidljivi znakovi očitovano nam je u životu Isusa Krista, koji je za svoga života bio svima vidljiv na zemlji. A nakon svoga uzašašća je htio i dalje nama ljudima biti vidljiv i prisutan zato je ustanovio Crkvu i u njoj vidljive znakove (sakramente) po kojima je on neprestano vidljiv i prisutan među ljudima. Kad se dijele pojedini sakramenti, upotrebljavaju se razne tvari – materije (voda, vino, kruh, ulje…) i izgovaraju odgovarajuće riječi. Te tvari i te riječi jesu vidljive i to su vidljivi znakovi u sakramentima. To sakramente čini vidljivim znakovima.
Sakramenti daju nevidljivu milost. Vidljivi znakovi u sakramentima znakovi onima koji ih primaju daju nevidljivu milost Kristovu. Tu milost ne možemo očima vidjeti ali je možemo srcem osjetiti. Milost je izvanredni Božji dar po kojemu Bog daje čovjeku svoj božanski život, tj. samoga sebe, i čini ga svojim djetetom. Milost se dijeli na posvetnu i djelujuću (ili djelatnu).
Posvetna milost jest trajni Božji dar po kojemu Bog prebiva u nama kao u hramu. Bog je po toj milosti u nama i mi postajemo „Bogonosci“. On po toj milosti ostaje u nama sve dok ne učinimo neki teški grijeh.
Djelujuća milost jest trenutni Božji dar koji nam pomaže da činimo dobra djela i da se čuvamo grijeha. Sakramenti krštenja i ispovijedi daju posvetnu milost, a sve ostale sakramente moramo primiti u posvetnoj milosti.
Neki sakrament u nas utiskuju neizbrisivi pečat, biljeg, i zato se mogu samo jednom u životu primiti. To su krštenje, potvrda, sv. red i ženidba. Svi drugi ne ostavljaju na nama takav trajni pečat pa ih primamo više puta (pričest, ispovijed i bolesničko pomazanje).
Sedam svetih sakramenata dijelimo na tri dijela: sakramenti inicijacije: krštenje, potvrda, euharistija, sakramenti ozdravljenja: (ispovijed i bolesničko pomazanje) i sakramenti u službi zajednice: (svećenički red i ženidba).