Ako se čovjek kao vjernik upita koji je najvažniji događaj u povijesti čovječanstva, sa sigurnošću možemo odgovoriti da je to život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, Spasitelja svijeta. U euharistiji se upravo slavi spomen na taj najveći događaj, jer u sebi sadrži spasenjsko djelovanje na svakog čovjeka koji svojim srcem vjere pristupa ovom slavlju.
Euharistija ili “Gospodnja večera” najpotpunije je vidljivo očitovanje našega zajedništva vjere s Bogom i jedinstva svega Božjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnažanjem kruha, svojim govorom o kruhu života te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika.
Svoje biblijsko utemeljenje Euharistija ima na Posljednjoj večeri koju je Isus blagovao sa svojim učenicima prije svoje muke. Najprije je svoje učenike poučavao i bodrio da ustraju u jedinstvu i ljubavi, molio je za njih i za sve ljude svoju velikosvećeničku molitvu (Iv 17). A zatim je sjeo za stol i apostoli s njim. I reče im: “Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.” I uze čašu, zahvali i reče: “Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe. I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.” Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.” (usp. Lk 22, 15-19) Tako se Isus u znakovima kruha i vina sav predao Ocu i ljudima. Na Posljednjoj večeri ustanovio je Euharistiju, Gospodnju večeru ili misu kao “spomen-čin” svoga potpunog predanja, svog žrtvovanja. Predvođenje slavlja svete mise je preko apostola povjereno biskupima i svećenicima da zajedno sa cijelom Crkvom, svim vjernicima slave Kristovo otajstvo spasenja.
Euharistija je sakrament Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito, “sakramentalno” slavi i obnavlja Isusova žrtva za naše spasenje, njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo Isusovo tijelo “koje se za nas daje”, i njegovu krv “koja se za nas prolijeva” i time se u potpunosti sjedinjujemo s Kristom. Vjernici se okupljaju na slavlje euharistije – svete mise da budu zajedno s Kristom te da po pričesti postanu Otajstveno Tijelo Kristovo – Crkva.
Euharistiju ili svetu misu dijelimo na dva velika dijela: služba riječi i euharistijska služba.
Služba riječi nas želi pripremiti na sakramentalni susret s Kristom u euharistijskoj pričesti.
Euharistijska služba je središnji dio svete mise u kojem se slavi spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća kada kruh i vino posvećenjem postaju nova stvarnost Kristova tijela i njegove krvi te se uvijek iznova predaju cijelom čovječanstvu kao dar spasenja.
Kroz cijelo slavlje očituje se jedinstvo sabrane zajednice i to u molitvi, pjevanju i zajedničkom držanju tijela, tj. zajedničkim liturgijskim stavovima, to nam potvrđuju i Izjave i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, NDS 2022., br. 70 §2 i 3. (dalje: Sinoda).
Za vrijeme slavljenja sv. mise vjernici zauzimaju tri liturgijska stava:
stajanje:
- od početka mise do zborne molitve
- Aleluja
- navještanje Evanđelja
- Vjerovanje i vjernička molitva
- od darovne molitve do kraja mise (osim kad se kleči)
sjedenje:
- za vrijeme biblijskih čitanja (osim Evanđelja)
- za vrijeme homilije – propovijedi
- za vrijeme priprave i prinošenja darova
- iza pričesti ako se obavlja popričesna šutnja
klečanje:
- za vrijeme posvetne molitve
Budući da je euharistijsko slavlje vazmena gozba, poželjno je da vjernici, ispravno raspoloženi, u stanju milosti i bez teškoga grijeha – prema Gospodinovu nalogu – primaju njegovo Tijelo i Krv kao duhovnu hranu. U skladu je sa samim značenjem euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvijete, pričeste svaki put kada sudjeluju u misi. Svaki vjernik, pošto je prvi put primio presvetu euharistiju dužan je primiti svetu pričest barem jedanput godišnje. Tu zapovijed treba izvršiti u vazmeno vrijeme, osim ako postoji opravdan razlog izvršiti je u drugo vrijeme dotične godine. Crkva ipak živo preporučuje vjernicima da svetu euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće pa i svakoga dana (HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, Glas koncila 2008., br.101; dalje: Direktorij).
S obzirom na raspoloženje duše za primanje euharistijske pričesti Katekizam Katoličke Crkve (dalje: KKC) ponavlja staro pravilo: „Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti euharistiji, a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu pokore“ (KKC 1415).Vrlo je važno obratiti pozornost na činjenicu da su u pojedinim prigodama kada se slavi sveta misa – kod vjenčanja ili sprovoda – osim praktičnih vjernika prisutni i oni koji možda već godinama nisu pristupili oltaru, koji već dugo nisu primili odrješenje u sakramentu pomirenja, ili se nalaze u životnoj situaciji koja im ne dopušta primanje sakramenta. U tim situacijama potrebno je jasno upozoriti na smisao sakramentalnog zajedništva te na uvijete za njegovo primanje tj. dati do znanja da se ne pristupa euharistiji zato jer svi ostali pristupaju. Upozoriti na uvjete primanja euharistije je dužnost svakoga vjernika ukoliko mu je poznata situacije zbog koje netko ne može primiti euharistiju. (usp. Sinoda br. 71)
Zakonik Kanonskoga prava određuje da su vjernici nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima obvezni sudjelovati u misi; osim toga, neka se suzdrže od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjem ili potreban odmor duše i tijela (kan. 1247). Zato su vjernici dužni sudjelovati u euharistiji u zapovijedane dane, osim ako su opravdani ozbiljnim razlogom (npr. bolest, skrb za dojenčad, ili su od svoga župnika dobili oprost). Oni koji hotimice ne izvrše tu obvezu, čine teški grijeh. (KKC 2181)
Praktične napomene o sakramentu Prve sv. Pričesti
Uvjeti za primanje prve pričesti. – Zbog važnosti pitanja posebnu pozornost valja posvetiti pripravi i slavlju prve pričesti (i ispovijedi). Djeca koja pristupaju prvoj pričesti moraju biti krštena (ukoliko se sakramenat Prve sv. Pričesti prima izvan župe krštenja potrebno je donijeti Potvrdnicu iz župe krštenja), moraju imati dovoljno znanje i proći kroz brižljivu pripravu tako da prema svojim mogućnostima shvate otajstvo Krista i da mogu vjerom i pobožnošću primiti Gospodinovo Tijelo i Krv. (Direktorij, br. 112) Prije samoga primanja Prve sv. Pričesti djeca će pristupiti sakramentu prve ispovijedi. Zato djecu treba poučiti što je moralno zlo i kakav odgovor moramo dati Bogu koji nas uvijek ljubi. Izuzetno je važno da djeca dožive iskustvo radosti u svojoj obitelji kad im roditelji opraštaju pogreške. (Direktorij, br. 141)
Župnik s roditeljima pripravlja na prvu pričest. – Roditelji ili oni koji ih zamjenjuju, naravno i župnik, moraju se pobrinuti da se djeca koja su došla do dobi rasuđivanja dobro priprave i što prije nahrane tom božanskom hranom. Prije prve pričesti djeca pristupaju k prvoj ispovijedi, a župnik, zajedno s roditeljima i katehetama, mora bdjeti da k pričesti ne pristupaju djeca koja nisu došla do dobi rasuđivanja ili nisu dovoljno pripravljena. (Direktorij, br. 114)
Kršćanska obitelj osigurava katehezu djece. – Kršćanska obitelj je prva pozvana osigurati djeci odgovarajuću katehezu o euharistiji. Neka roditelji prate djecu na pripravnom putu pristupa u kršćanstvo: a) ponajprije osobnim svjedočenjem vjere; b) ponavljanjem i iznošenjem sadržaja kateheze koja se živi u župnoj zajednici; c) prihvaćenjem roditeljske dužnosti ne prenoseći svoje odgojiteljske obveze na druge, npr. na svećenike, redovnice i katehete, jer roditelji imaju svoje pravo – dužnost odgojitelja u vjeri. (Direktorij, br. 115)
Priprava na prvu pričest. – Priprava na prvu pričest obuhvaća upućivanje u sadržaje vjere povezane s euharistijom i aktivno sudjelovanje u slavlju, zajedno s drugim članovima kršćanske zajednice…
Priprava na Euharistiju prve pričesti neka bude u župi stanovanja i neka traje barem dvije godine (Sinoda, br. 72). Kroz to vrijeme neka se organiziraju posebna slavlja, kao što su predstavljanje djece crkvenoj zajednici i slavlje sakramenta pokore. To vrijeme neka bude prilika da cijela obitelj prvopričesnika provjeri svoj hod i zalaganje u vjeri. (Direktorij, br. 116) Nakon slavlja Prve sv. Pričesti, dužnost je župnika upisati prvopričesnike u župnu Knjigu prvopričesnika sa svim potrebnim podatcima.